Svako dijete koje se počne baviti sportom od najranije mladosti kultivira jednu vrlo važnu kvalitetu koja će poslije u životu često biti alat za vraćanje u ravnotežu.

Dijete se sportom uči važnim životnim lekcijama: točnosti, odricanju, redovnosti, preuzimanju odgovornosti, nauči gubiti, nauči da su dobitak i uspjeh posljedica rada (a ne igre na sreću ili slučajnosti).

Nadalje, dijete je aktivno tjelesno, ali i mentalno (jer svladava nove vještine), upoznaje drugu djecu, uči se timskom radu (ako se radi o timskom sportu) ili, ako se radi o pojedinačnom sportu, uči se samostalnosti ipreuzimanju odgovornosti za svoje odluke.

Ponekad se hobi kojim se dijete počne baviti u najranijoj dobi pretvori u cjeloživotni poziv: u početku kao natjecatelj, a zatim kao trener.

Možda je najteže odabrati „pravi“ sport za dijete. Lako je s djecom koja već imaju neke želje i jasno iskazuju interes za određeni sport (najčešće zbog poistovjećivanja s nekim idolom iz dotičnog sporta); tada dijete treba poslušati.

Međutim neka djeca mijenjaju interes i tek što počnu s jednim sportom (kad im kupite opremu), predomisle se i iskažu želju za nekim drugim (jer tu ide njihova najbolja prijateljica ili prijatelj). Tu roditelj treba pažljivo usmjeriti dijete i ne dozvoliti mu da „šeće“ od jednog sporta do drugog, već djetetu jasno reći da dobro razmisli čime se želi baviti jer će se tim sportom baviti određeni broj godina.

Djeci različite dobi odgovarat će različiti pristupi sportu i treningu:

1. Djeca od 5-6 godina imaju kraću pažnju pa za njih nisu neki ozbiljni treninzi i mečevi. S njima sve treba biti kreirano kroz igru (pogotovo trening i brojenje rezultata). Predškolci su nadalje više za pojedinačne, a ne za timske sportove, jer nemaju još dovoljnu koncentraciju za takvu vrstu aktivnosti. Njih je najbolje uputiti na plivanje, tenis, vožnju biciklom, atletiku, klizanje, gimnastikui sl. Kod djece ovog uzrasta jako je bitno naglašavati zabavni dio samog sporta, a ne pobjeđivanje.
2. Djeca od 7-8 godina mogu sudjelovati u timskim sportovima, kao i u pojedinačnim. Kod brojenja rezultata s ovim uzrastom također treba biti umjeren i ne naglašavati važnost samog rezultata.
3. Djeca od 8-10 godina spremna susudjelovati na natjecanjima u svim sportovima i to i u pojedinačnom i u timskom sportu. Ovaj uzrast može gotovopotpuno razviti određenu sportsku vještinu i razumjeti pravila.
4. Djeca iznad 10 godina mogu se baviti svim sportovima te sudjelovati i na velikim natjecanjima.

Posebno bih naglasila ulogu roditelja kod natjecateljskog sporta. Mnogi roditelji se jednostavno ne mogu suzdržati kad dijete krene na natjecanja te izražavaju ponekad shizofrene karakteristike u tim trenucima: ako dijete pobijedi (ili tim u kojem igra pobijedi)- takav roditelj urla, crven u licu i potpuno izvan sebe od sreće. Suprotno, ako dijete izgubi, takav roditelj nerijetko počne vikati na dijete, ponekad ga vrijeđa, a u kranjem slučaju čak i istuče.

Vjerujem da će svaki roditelj osvijestiti svoje unutarnje želje, strahove i sve ono što nisu sami ostvarili te da će svom djetetu biti podrška u odabiru sporta i poslijena natjecanjima. Bit sporta je uživanje u njemu i spada u jednu od najzdravijih navika.

Autor: Tatjana Rutonić, Makronova